Kako da priznam sebi (a i drugima) da imam psihološki problem?

Priznavanje psihološkog problema sebi (a i drugima) je prvi korak u rešavanju istog. Ali često nije baš lako napraviti taj prvi korak.  Svakodnevno se dešava da pre primetimo da neko iz naše okoline ima psihološki problem nego mi sami. Neretko bolje sagledavamo i primećujemo tuđe potrebe nego svoje vlastite. I ako primetimo neku promenu u psihičkom funkcionisanju, skloni smo da to pripišemo stresu, umoru, okolnostima… Istraživanja pokazuju da je ljudima u proseku potrebno oko 10 godina trpljenja različitih psiholoških tegoba dok se ne obrate za pomoć!!! 

Zašto je to tako, šta nas sprečava da potražimo pomoć?

    Stid – često nas je sramota da priznamo sebi, a kamoli drugima da nešto nije u redu  u našem psihičkom funkcionisanju. Nekad toliko energije uložimo u prikrivanje psiholoških teškoća da  postajemo pravi majstori u tome. Uspevamo da zavaramo i sebe i ukućane, prijatelje, bližu i širu okolinu.   

   Slika o sebi –  Većinom ljudi žele da misle o sebi kao o jakim, hrabrim i otpornim osobama. Ako priznamo sebi da imamo psihološki problem, narušićemo sliku koju imamo o sebi. U našoj kulturi je za osobe muškog pola naročito neprihvatljivo bilo kakvo pokazivanje slabosti, a često ni žene nisu pošteđene toga. U najtežim životnim okolnostima nam se šalje poruka da MORAMO biti jaki zbog…dece, žene, muža, roditelja, posla…bilo čega. Kao da rečenica “MORAŠ biti jak(a)…” može nekoga da uteši! Sinonim za pokazivanje i priznavanje psihološke slabosti je neuspeh. Ako tokom odrastanja prihvatimo takav društveno nametnuti stav, odbacujemo i samu pomisao da bismo mogli priznati da imamo psihološki problem.

    Strah – priznavanje da imamo problem u svakoj osobi budi osećanja nelagode i straha. Nameće nam se niz pitanja: Šta sad? Šta dalje? Hoće li se simptomi pogoršati? A šta ako završim u bolnici, na psihijatriji? Kome da se obratim, ko mi može pomoći?…brojne su nedoumice. I, na žalost, strah često dovede do toga bežimo od problema, odlažemo rešavanje a nekad i potpuno odustajemo od traganja za rešenjem.

Odbrambeni mehanizmi – U ličnosti svakog od nas postoje unutrašnji odbrambeni organizmi koji se aktiviraju u momentima kada je narušeno naše psihičko funkcionisanje. Svaka osoba ima svoje “omiljene” mehanizme odbrane. Kada u našoj ličnosti preovladavaju manje poželjni mehanizmi odbrane poput negacije – nepriznavanja da imamo određene probleme ili projekcije – pripisivanje problema drugim ljudima i okolnostima… tada nas upravo oni onemogućavaju da primetimo i sagledamo vlastiti problem.

    Nepoverenje u mogućnost pomoći – neke osobe imaju toliko izraženo nepoverenje u psihologe, psihoterapeute i psihijatre da misle da im niko ne može pomoći da svoje probleme reše. Takav stav je obično posledica nekog vlastitog ili tuđeg lošeg iskustva sa ovom grupom stručnjaka. 

    Nedovoljna introspektivnost – nekada osećamo da “nešto” sa nama nije u redu, primetimo da ne funkcionišemo kako treba ali prosto nismo navikli da ispitujemo sebe i svoju ličnosti i jednostavno ne možemo da prepoznamo i definišemo u čemu je problem. 

Kako bismo mogli da pomognemo sebi u prepoznavanju problema?

Razmislite – ukoliko:

– brinete više nego što je uobičajeno,

– teško vam je da uživate u životu,

– imate misli i osećanja sa kojima se teško  nosite a koje imaju uticaj na svakodnevni život,

– imate utisak da niste ona ista osoba koja ste nekad bili,

– svakodnevne aktivnosti obavljate sa naporom,

– često ste odsutni, zamišljeni, pažnja vam luta i zaboravljate…

… onda je vrlo verovatno da imate psihološki problem.

Porazgovarajte sa bliskim ljudima iz vaše okoline, možda su oni već primetili da ste drugačiji i da vas nešto muči…

    Ili zakažite informativni razgovor sa stručnjakom koji će vam pomoći da procenite da li vam je pomoć neophodna. To ne znači da morate i ostati na psihoterapiji kod tog istog ili bilo kog drugog stručnjaka. Psihoterapeut vam prosto može pomoći da otkrijete da li je Vaš problem psihološke prirode i koje su vam opcije za lečenje. Kasnije možete razmisliti kako ćete, gde i sa kim otpočeti psihoterapijski tretman.

    Sve je to vaš Život, prihvatite ga i živite baš takvog kakav je,  sa svim izazovima koje vam donosi.

    I, nemojte čekati 10 godina, priznajte sebi da bi vam prijala pomoć, a drugima, uostalom, ni ne morate!